Često postavljana pitanja

Poduzećima od kojih kupujete uvijek postavljajte pitanja o proizvodima koje kupujete. Pitajte što čine kako bi osigurali plaćanje poštene cijene i pristojne radne uvjete. Sudjelujte u kampanjama u vezi s poštenom trgovinom u svojoj zemlji. Podijelite svoje mišljenje s prijateljima, kolegama i donositeljima odluka. Kupujte proizvode koji nose oznake poštene trgovine kad god je moguće. Zatražite od trgovina da proizvode kojima se pošteno trguje drže na zalihi. Razgovarajte o ovome s prijateljima, kolegama, obitelji i drugim članovima organizacije kojoj pripadate.

U Hrvatskoj se voće označeno Fairtrade certifikatom može u supermarketima kupiti tek odnedavno i dostupno je sporadično. Može se pronaći u nekim dućanima koji prodaju prvenstveno organski proizvedenu hranu.

Ne, jer će zbog toga radnici na plantažama i mali poljoprivrednici biti izgurani s tržišta. U nekim iznimnim situacijama, kao kad dođe do ozbiljnog narušavanja ljudskih prava, kratktrajni bojkot mogu organizirati sindikati ili udruge malih poljoprivrednika, ali takvi su bojkoti rijetki. Ako ne možete kupovati voće s oznakom Fairtradea, molimo Vas da pokušate potaknuti poduzeća koja prodaju banane da budu otvoreni oko društvenih, ekonomskih i okolišnih uvjeta u njihovim dobavnim lancima i da se okreću poštenoj proizvodnji i trgovini.

Ako kompanije ne žele dati odgovarajuće informacije ili iskazuju negativan stav prema promjenama koje predlažemo, možemo kupovati banane iz država ili od poduzeća za koje vjerujemo da osiguravaju bolje uvjete za one koji ih proizvode.

Da, od 1998. sve članice Ujedinjenih naroda trebaju poštivati osam najvažnijih međunarodnih konvencija o radu, neovisno o tome jesu li ih njihove vlade ratificirale. One obvezuju:

  • da je zaposlenje dobrovoljno,
  • poštivanje prava na udruživanje i kolektivno pregovaranje;
  • da se ne zapošljavaju djeca;
  • da radno vrijeme nije pretjerano dugo;
  • da nema diskriminacije, što uključuje i jednaku plaću za muškarce i žene;
  • da se ljude ne smije tretirati okrutno ili nehumano.

Kako biste pročitali cijeli popis, posjetite stranicu **labourstart.org. Zemlje koje izvoze tropsko voće ratificirale su i cijeli niz drugih međunarodnih propisa o radu. Problem je u tome što neke vlade ne provode te međunarodne zakone, i to ne samo u zemljama proizvođačicama. Međunarodna organizacija rada (agencija Ujedinjenih naroda) još uvijek nema pravo primijeniti djelotvorne sankcije na države koje se ne pridržavaju međunarodnih propisa.

Do neprovođenja međunarodnih ili nacionalnih propisa koji štite radnička prava može doći zbog nedsotatka novca i osoblja ili (što je često u zemljama koje izvoze tropsko voće) zbog nedostatka političke volje. U nekim zemljama glas udruženih radnika zanemaruje se ili su javne ustanove korumpirane. Neka poduzeća koja se bave voćem u bliskom su odnosu s osobama u javnoj upravi koje su uvjerile da zakon ne provode kako bi trebalo. Neke vlade te zakone tumače prema svojim vlastitim kriterijima, kao što je to slučaj u Kostarici. U državama gdje su sindikati slabi ili uopće ne postoje, glas radnika ne slušaju ni poslodavci ni vlade. Još ozbiljniji problem javlja se u zemljama kao što je Gvatemala, gdje kriminalne i paravojne organizacije kontroliraju cijele regije i nikakve javne usluge ne mogu funkcionirati u praksi. Oni koji dižu svoj glas u životnoj su opasnosti, a neki zbog toga bivaju i ubijeni.

U zemljama proizvođačicama za loše uvjete često su odgovorne vlade i i poduzeća koja se bave voćem. Ipak, cijena banana koju plaćaju kompanije koje se bave voćem i, sve češće, neki veći trgovački lanci u zemljama potrošačicama preniska je da bi proizvođači poboljšali uvjete i opstali na tržištu. U konačnici, mi potrošači imamo važnu ulogu jer imamo jaku poziciju u lancu. Ako imamo pristup informacijama i spremni smo reagirati na temelju tih informacija — odgovorno se koristeći svojom kupovnom i građanskom moći— možemo pomoći organiziranim radnicima i poljoprivrednicima u podizanju standarda.

Većina potrošača u Europi za tropsko voće plaća relativno nisku cijenu jer stvarni troškovi održive proizvodnje nisu uključeni u konvencijalne cijene duž dobavnog lanca. Cijenu niskom održava pritisak koji na proizvođače vrše izvoznici voća, a sad i lanci supermarketa. Sve do sada nitko od tih poduzeća nije zahtjevao da se, uzduž cijelog dobavnog lanca, u cijenu uključe i troškovi održive proizvodnje. U većini slučajeva to znači da je cijena „pravednih“ proizvoda, kod kojih se minimalna cijena određuje temeljem stvarnih troškova potrebnih za proizvodnju društveno i okolišno odgovornih proizvoda, nešto viša.

U nekim državama prodavaonice uzimaju veću maržu na organske proizvode i proizvode kojima se pošteno trguje jer smatraju da im nije prioritet učiniti takve proizvode dostupne svim kupcima. S druge strane, u Ujedinjenom Kraljevstvu neki prodavači  pravedno proizvedenih banana odlučili su sudjelovati u ratu cijenama te snižavaju cijene kad to učine i supermarketi. Smatramo da bi se potrošači trebali suprotstaviti objema strategijama. Tropsko voće može se i trebalo bi se prodavati po cijenama povoljnim za većinu, ako ne i sve potrošače, a da se pritom ne iskorištavaju radnici i ne nanosi šteta okolišu.